Ovo su stihovi pesme “Nataša” grupe “Slomljena stakla”, nastali davno, davno… Interesantno je da kada citiram ove stihove, oni svim romantičarima i emotivcima, privuku pažnju. Pitaju me – odakle su?
A ja sam zapitala sebe, šta je to u tim rečima što dotakne ljude…
Da, tramvaji su skoro uvek crveni… Da, pesnici su veoma često pijani… To je kao određena životna istina, tako stoje stvari. Bukovski, da sada čita moje reči, složio bi se sa mnom. Prever, takođe… Kao da ste rekli – Sunce je žuto. To je tako.
Zašto su tramvaji crveni?
Unose boje radosti u sive gradove, sa oronulim fasadama, ili možda samo sa nedovoljno srećnim ili nesrećnim ljudima… Tramvaji su romantični. Autobusi su obični. Zašto..? Tramvaji idu po šinama, kao mali vozovi… Po unapred određenim putanjama… Kao ljudi, koji se kreću svojim davno određenim sudbinama… Mogu skrenuti, mogu stati, ubrzati… Ali, ipak, sve je nekako, već predviđeno…
Zbog čega pesnici piju…? Ljudi koji pišu imaju dušu, mekšu, nežniju, od onih koje zanima materijalistički svet… Njihova duša je kao šareno jastuče koje je stvoreno da bude veselo, a ipak se ponekad u njega zabodu igle, namerno ili slučajno… Bol. Da li se bol može podnositi tek tako? Koliko ste jaki? Neko vas testira? Svaki čovek ima granice. Kada se pređu, postoji nešto što ublažava bol. Pomuti svest. Opije nas. Otupimo. Lakše je. Napišemo pesmu. Pesnici su pijani, zato što su nesrećni. Nema drugog razloga. Ili, bar ne većeg. Razlog nesreće je uvek drugačiji.
I tako opijeni, ulaze u crveni tramvaj… Neka Nataša to ne zna, i srećna je, možda se u ovom trenutku smeje… Možda vodi ljubav. Možda sprema večeru. Ko zna… Ali, Ona ne zna da postoji pesnik, on je samo mutna senka njenog bivšeg života, dok je u njemu Ljubav živa i pulsira, sećanje je sadašnjost, budućnost ne postoji, prošlost je jedino što on ima i promile u venama. Zahvaljujući tome je još živ. A tramvaji prolaze… U jednom ga više neće biti i okrenuće poslednji noćni krug potpuno prazan…
0 Comments