Da. Ima. Međutim, postoje takve ljubavi koje samo promene oblik, kroz vreme, i i dalje se mogu ljubavlju nazivati. Dok druge, to ne mogu.
O čemu se radi?
Kada dve osobe u ljubavi, postanu Jedno, tada to biće nastavlja da se kreće kroz život, prostor i vreme, dakle, postoji sve vreme. Iako se menja, kao i sve na svetu što je podložno promenama, bez izuzetka. Međutim, razlika je u tome što je to Jedno biće, a u svim ostalim slučajevima, kojih je po mom tvrdom (paušalnom) uverenju oko 98%, egzistiraju dve osobe i među njima prestaje konekcija, u nekom trenutku. To može biti bilo kada: nakon dve godine, dvadeset godina, pedeset godina…
Interesantno pitanje ovde je, može li to Jedno biće, koje su stvorile dve osobe spajajući svoje emotivne energije, da se “pocepa” i da ne bude više jedinstveno, da to ponovo budu nezavisni oblici energije? Odgovor je DA, može, jer osećanja – emocije, kako nastaju, tako se volšebno i gase. Niko ne zna zašto. Mi to svojom voljom ne kontrolišemo. Čak i ako želimo da sa nekim gradimo tu jedinstvenu energiju za čitav život, ipak može da se dogodi da se “predomislimo”, tj. da ne osećamo istu vrstu povezanosti.
Ovo je tajna Univerzuma, i možda neko može da objasni zašto se to dešava. Psiholozi ne mogu, jer je ovo ipak metafizika o čemu pišemo i čitamo… Psihologija se bavi naučno potvrđenim činjenicama, dokazanim, proverenim, a ovo je nešto… apstraktno, sa one strane, okultno, mistično, magično, i može da se pojmi samo srcem, i jednim delom i razumom. Dakle, ako otvorite srce, shvatićete o čemu pišem.
Dve emotivne energije se mogu razdvojiti, a kada se cepa nešto što je nekada ili jedno vreme, bilo celo, to je veoma bolno. Ne za onoga ko odlazi, već za onoga ko ostaje. Osoba koja odlazi, odnosi deo ovog drugog bića sa sobom, i ono ostaje necelovito. Nema više svoju drugu polovinu. Odlazeća osoba ne oseća da nosi neki teret, “nekog”, ne oseća ništa. Jer, ona nema više spoj sa vašom energijom, ali vi imate sa njenom. Zato vi niste celi, a ona jeste i više od toga.
Naravno, postoji slučaj kada se obe energije ugase, i Jedno se razdvoji, i tada nema bola. Sve je u redu.
U svakom drugom slučaju, cepanje je bolno. Ali, uteha je u tome da je čovek kao kutija pazli. Taj deo koji nam fali, može nadomestiti možda neka druga kompatibilna energija. Ako nam je suđeno da je sretnemo, ukoliko je privučemo i ona nas. Na svetu ne postoji samo jedna nama srodna energija sa kojom možemo činiti Jedno biće. Postoji ih više. Zavisi samo za koju ćemo se, i u kom trenutku vezati.
Putevi su čudni i ko zna koliko promašaja moramo imati, stranputica i iskušenja, da bismo zaslužili, pre svega, taj dar – Ljubav. Jedno. Energiju koja nas čini celima. Bez te druge polovine, mi smo samo pola bića, fizički celo, ali energetski polovično, emotivno nedovršeno, nepotpuno. Funkcionisaćemo kroz život, možda tako i umreti jednog dana, ali uvek ćemo imati utisak da nam nešto fali. Ta druga strana nas. To je ta energija, koja od jednog bića, u spoju s drugim, napravi krug. Sve je u prirodi Krug. Život – Smrt – Život. Krug.
0 Comments